Zbogom Thessaloniki... by Dragan Stojanović
05/11/2016 Tekst ažuriran 04/02/2021 Iskustva 1

Evo jedne od mojih priča o Grčkoj. Veliki sam grkofil i želeo bih da to podelim sa istomišljenicima.

Posle četiri decenije konstantnih odlazaka u Grčku, što poslovnih, što privatnih, što letovanja, po prvi put mi se dešava da u Grčku putujem sam. Ja pored rutinske pripreme na odlično poznat put, nekako imam tremu. Da li zato što putujem sam ili zato što idem u Grčku, nisam se ni potrudio da provalim. Uglavnom osećaj je fenomenalan!

Pakujem stvari i krećem. Neko loše vreme mi stvara problem i imam utisak da je Niš dalji nego što je bio. Nikako da stignem do naplatne rampe. Konačno prođoh Niš i nastavljam dalje po baš lošem vremenu. Vozim se autoputem sam, gledam izgradnju novih deonica auto puta i razmišljam kako će biti lako i brzo stići do Elade. Stižem na granični prelaz po gustoj magli, i nigde žive duše osim policajca koji pregleda pasoše. Pita me gde putujem, kažem idem do Grčke! "Da nemaš neki apartman tamo", pita me. "Nemam, na žalost", kažem, a mislim u sebi  "Kako ja to, prijatelju, želim nisi svestan!" 

No da se vratim na put. Ulazim u Makedoniju i već se razvedrava, vreme se prolepšava, a evo i sunca. Ovako već vožnja počinje da bude uživanje. Makedonija je prelepa zemlja i put kroz Makedoniju je pravo uživanje, nekako mi je sve i dalje interesantno iako sam kroz Makedoniju prošao ko zna koliko puta, međutim u tom uživanju i put brzo prođe i očas posla eto me na granici sa Grčkom.


Grčka, kakav magnet za mene, a i za dosta ljudi koje poznajem. Natpis ’’WELCOME TO GREECE’’ ispred graničnog prelaza, mnogima predstavlja granicu između jave i sna. Ništa posebno, a odiše nekom specifičnošću. Grčka je za mnoge zemlja iz snova baš zbog toga što je obična, prosečna, ali na neki svoj poseban način. 

Stižem na prelaz i čujem "KALIMERA, ima nesto prijavi, viski, cigari?". Nemam naravno osim cigareta za sebe i rakiju za prijatelje, koje ne prijavljujem. Ulazim u Grčku i već počinje da pada mrak. Polako vozim i uživam u muzici sa radija, svira Nikos Vertis i pesma "Aggele mou". I dok tako uživam u vožnji i pevušim pesmicu sa radija, počinju da se vide svetla grada, koji za mene najlepši grad na svetu i za koga sam vezan kao za moj Kragujevac. 

Solun. Salonika. Thessaloniki. Kako god ga zvali, njegovo ime zvuči kao pesma. Stižem do raskrsnice gde se razdvaja put za Solun i put za Atinu i naravno skrećem levo ka Solunu i na samom uključenju ulećem u predvečernju gužvu koja juri prema gradu. Sa ove distance već se vide obrisi grada i njegova lepota i veličina. Posle 10-tak minuta vožnje ulazim u gradsku vrevu i naravno ne mogu da odolim, a da ne prođem kroz ulicu Nikis za koju važi izreka ’’Ko nije prošao ulicom Nikis, nije bio u Solunu’’. To nepisano pravilo poštujem i ovaj put. Prolazim pored glavnog ulaza u luku i osećam topao vazduh i miris mora i iako je rano proleće u svim kafićima u ulici su prepune bašte i trešti muzika! Kakav grad!!!


Provlačim se polako kroz saobraćajnu gužvu i stižem do glavnog gradskog trga Aristotelus koji je prepun ljudi i dece. Stižem do glavne gradske atrakcije Bele Kule i tu skrećem levo prema sajmu. Prolazim kroz raskrsnicu između sajma i skretanja za ulicu Tsimiski i dolazim do najveće, najduže i najpoznatije ulice u Solunu, Egnatia Odos ili Ignacija, kako je mi zovemo. Skrećem u levo, ulazim u ulicu i tu Solun već svakog podseća da je velegrad. Egnatia, velika gradska avenija prepuna automobila, svetlećih reklama, ljudi, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Stižem do hotela koji je na stotinak metara od Aristotelusa i uz male probleme sa parkingom uspevam da nađem mesto za auto blizu hotela! Za neupućene, naći mesto za parking, uveče blizu konačišta je ravno dobitku na lotto-u. 

Smeštam se u hotel i posle malo odmora, ne drži me mesto, krećem u grad na kafu i piće pre spavanja. Ulazim u Caffe Garson, u kome je velika gužva, ali uspevam da nađem mesto pored nekih momaka koji se baš lepo zabavljaju, ali ne smetaju nikom, pa ni meni naravno, još su i mesta napravili. Naručujem esspreso i kažem konobaru da pita momke šta će da popiju na moj račun. Uz bučno odbijanje da im platim piće, jedan od momaka se okreće ka meni i zahvaljuje se na ponudi, ali odbija zato što proslavlja završetak studija i dobijanje diplome i pita mene šta ću ja da popijem, jer on časti! Kažem da već imam piće, ali ne, momak ne odustaje i naručuje mi pivo! Iako ne pijem alkohol nisam mogao da ga odbijem, tako da sam u narednih sat vremena nekoliko puta nazdravio sa njima i proveo sa kao da se znamo. Obzirom da sam celog dana putovao, umor me već poprilično stigao i jedva su me pustili da odem uz obećanje da ćemo se ponovo videti. Kad i gde niko nije pomenuo, ali obećanje je obećanje! 

Stižem u hotel i spremam se da spavam. Gasim svetlo i tek onda počinjem da čujem gradsku buku, automobile, gradski prevoz, policijske sirene, muziku iz kafea pored hotela, čujem i pešake kako razgovaraju, i uz svu tu buku i galamu uspevam da zaspim kao da je mrtva tišina.

Jutro u Solunu što se tiče buke se ne razlikuje od večeri, ali ne smeta, čak i uspavljuje. Pošto sam u Solun došao poslom, prepodne je rezervizano za to. Sedam u auto i pravac Kalamaria, jedno od najlepših naselja u Solunu. Posle obavljenog posla i celog prepodneva provedenog u nekoj gužvi i trci, glad preuzima kontrolu nada mnom. Gde i šta za ručak? Šta za ručak u Grčkoj, znam, giros!!! A znam i gde, Prassas! Posle ručka odlazim do hotela da se presvučem i da celo popodne posvetim samo sebi. Posle podne odlazim na kafu na Aristotelus, i onako dok sedim u bašti kafea ispred hotela Electra Palace, setim se da sam prošle godine tu u kafeu na krovu hotela bio na kafi sa Anom i Draženom, i od tada sam ja dužan da vodim na piće. Ali nikako da uklopimo slobodno vreme, jer i njih dvoje su uvek u velikom poslu, jer se Ana bavi baš ozbiljnim poslom i takav odnos ima prema svom poslu i klijentima, ozbiljan. Zato i nema puno slobodnog vremena. Ali biće prilika. 


I tako uz kafu i vraćanje filmova unazad, i pošto se sa trga u daljini vidi Olimp, setim se nekog letovanja u Platamonu koji je tik ispod Olimpa. To je bilo negde 83-će ili 84-te i sećam se da je u kampu Kalamaki u Platamonu sa roditeljima letovala jedna devojčica u koju sam bio zaljubljen. To letovanje i dan danas vodim kao jedno od najlepših. Uh, baš sam odlutao...

Pada veče i Solun počinje da dobija drugačiji izgled u odnosu na onaj dnevni, koji podseća na dobrodržećeg starca koji je još uvek u formi i dobro se drži sa današnjim načinom života, i koji je toliko toga prošao da za njega ne postoje tajne i ima toliko toga da ispriča. Solun noću je sasvim nešto drugo: velegrad, metropola, oličenje modernog i brzog života, prepun automobila, raznog osvetljenja i pun života, kao mladić. Veče je naravno rezervisano za prijatelje i sa Kostasom i njegovom ženom Niki se nalazim naravno u Ladadiki, starom delu grada koji još uvek živi duhom starog Soluna, jer je u tom delu grada vreme stalo pre stotinak godina. Ceo taj kvart pretvoren je u restorane, kafiće, taverne, pa čak i diskoteke i centar je noćnog provoda onih sa malo više godina. Večera i buzuki su bili dovoljni za dobar provod. 

Dolazim u hotel i ulećem u krevet mrtav umoran. Jutro, i onako još bunovan izlazim na terasu da popijem kafu i da se razbudim i vidim da je Solun uveliko budan. I to već nekih par stotina godina. Večni i večiti grad! Ne možeš da ga ne voliš. Nekako te zagrli i ne pita jel sme, ali niko se ne buni, naprotiv svi uživaju u njegovoj toplini. Pakujem stvari i odjavljujem se iz hotela i pravac Srbija. Prolazim kroz grad i gledam ljude na ulici, u kolima, po autobusima i imam utisak da mi svi zameraju što odlazim, kao da sam njihov, kao da tu pripadam. 


I stvarno ponekad imam takav osećaj i zato volim ovaj grad. Vrlo brzo stižem do graničnog prelaza Evzoni, i polako počinjem da osećam neku prazninu. Dajem pasoš i ravnodušnost carinika i usiljena učtivost i jedva izgovoreno "Kalo taxidi", ruše svu nazidanu sentimentalnost u zadnja tri dana. San je prošao, dobro došli u svoj običan život. Izlazim iz Grčke i put do Kragujevca je bio toliko bezličan da nije vredan pomena.
’’Αντίο Θεσσαλονίκη’’! (’’Zbogom, Thessaloniki’’)​


Dragan Gaca Stojanović

Napiši komentar
3417 Nikola   04/02/2021
Fantastičan tekst. Prođe me jeza kada sam ga pročitao. Toliko mi fali Solun, nismo bili 2020. zbog celokupnog dešavanja. Obožavam taj grad, njegove stanovnike, ležernost, ljubaznost... Jedbva čekam da odem ponovo!


Najčitaniji tekstovi na našem sajtu