Sunce iznad Zejtinlika
03/03/2020 Tekst ažuriran 10/11/2020 Iskustva 4

Februar u Solunu uvek je nepredvidiv. Dan može biti prekrasan, pun sunčevih zraka, tople atmosfere i veselih i glasnih ljudi... Kao što je bio juče. Može biti veoma hladno, čak sa susnežicom ili jakom kišom, kada ne želite ni po koju cenu da izađete napolje. Ili kao danas... Nedefinisan, oblačan, sa nebom koje deluje kao da će svakog časa sručiti na nas litre kiše. Ali nekako poseban. 

Juče sam shvatila da je moja mlađa ćerka poslednji put imala priliku da poseti Srpsko Vojničko Groblje u Solunu kada je imala 8-9 godina. Rešismo da iskoristimo priliku i odemo danas kakvo god vreme da bude. Želim da je odvedem, sad kao već devojku, da upozna čika Đorđa Mihailovića, čuvenog čuvara naše istorije i naših predaka.

Dok idemo ka groblju govorim joj ukratko najvažnije činjenice: da je posed na kom je groblje Grčka poklonila Srbiji, da je sav materijal od kog je groblje izgrađeno dopremljen iz Srbije, da su tu sahranjeni vojnici iz I svetskog rata, da je čika Đorđe čuvar groblja decenijama unazad, da je veoma poštovan i voljen od strane srpskog naroda, a da će ostale zanimljivosti čuti od njega.

U 10:00 ujutru groblje je pusto i nema posetilaca. Čim prođete kapiju i zakoračite unutra osećate knedlu u grlu. Nailazimo na zastavu Srbije i nekoliko venaca.

Šetamo i primećujemo da se posed održava lepo, da je uredno i čisto. Visoke zelene tuje sakrivaju krstove grobova. Ulazimo u kapelu, a iz kapele izlazi Predrag, čika Đorđetov pomoćnik. 

- "Pomaže Bog, prijatelji", pozdravlja nas, "Vi sigurno želite da vidite čika Đorđa. Evo ga unutra. Imate sreće, jer je retko ovde zimi", pokazuje na njega dok izlazi i negde odlazi.

- "Bog vam pomogao", uzvraćamo pozdrav Predragu i srdačno pozdravljamo čika Đorđa, dragog čuvara Zejtinlika koji više od pola veka dočekuje i ispraća one koji ovde odaju počast stradalim srpskim ratnicima. Pruža mi desnu ruku, a ja želeći da mu pokažem više srdačnosti prihvatam njegovu sa obe svoje ruke. Rado bih ga zagrlila, ali se snebivam.

U kapeli pored sveća ostavljeno je mnogo novčanica po 200 dinara.

- "Odakle ste vi? Sigurno iz Serbije?", pita dok se sprema da izađe napolje i zauzme mesto na beloj plastičnoj stolici.

- "Kako ste, čika Đorđe? Dobar dan", pita ga moj suprug.

- "Evo kako se mora, dobro, malo imam problema sa pluca", govori brzo i sa primetnim grčkim akcentom dok seda na stolicu. "Znate, pre nekoliko godina kada sam bio u bolnica zbog pluca, bio sam tesko bolestan... neko to saznao pa napisao deda Tzortze umro... a vidite ja ovde ziv i zdrav ha ha ha...", smeje se razdragano.

A onda počinje da nam govori o istoriji groblja i da recituje stihove Vojislava Ilića. Ne staje ni na trenutak da se priseti stihova. Ne zaboravlja. Svaki stih zna napamet u svoje 92. godine! Upijajući svaku njegovu reč pitam sebe koliko li je puta ove stihove izrecitovao u poslednjih skoro šest decenija. 

Krajičkom oka posmatram svoje dete i primećujem sjaj u njenom pogledu. Kao da ne diše.


Ovaj dragi čovek je nizak, mršav i pogrbljen. Godine su ostavile trag na telu, ali na umu nisu. Obučen je kao i svakog dana u srpsku uniformu, a na glavi nosi šajkaču. Kreće se uz pomoć štapa. 

Ispred kosturnice i dalje stoje Drina cigarete i rakija. Da se putnici okrepe. 

- "O, pa baš imate dosta flaša rakija ovde, čika Đorđe", primećujem uz osmeh, "Šta da Vam sledeći put donesemo?"
- "Ne mora nista... ali moze neko pivo", odgovara šeretski i uz smeh.


Dok se spušta polako, ali sigurno stepenicama kosturnice ka dole, pritrčavam da mu ponudim svoju ruku da se za nju uhvati. Odbija pristojno i silazi sam pridržavajući se za zid. 

Pokazuje svaki venac i o svakom nam govori ko ga je i kada doneo.

- "Ovo je, vidite, pise od predsednik Vucic... Ovo je od konzulat Serbije... Bio je i Tomislav Nikolic... A ovo je od delegacija iz Rusije", nabraja ponosno.

Penjemo se gore. Ovaj put mu ne nudim pomoć, ali se penjem iza njega kako bih ga uhvatila ako poleti nazad. Imam majku koja ima 84 godine pa mi je taj refleks ostao od nje.

Kaže nam:

- "Vi sad idite malo prosetajte. Ono tamo je vidite grob od moj otac i moj deda... Sava i Đura Mihailovic"

Ponosno i tužno hodamo grobljem svi troje u tišini. Svako kod drugog groba i sa različitim mislima. Dok zamišljeno gledam u grobove Save i Đure Mihailovića, ćerka mi prilazi i stavlja svoju ruku u moju.

Bacam pogled na nebo. Sunce počinje da izlazi. Doviđenja, čika Đorđe... i hvala...

 

Solun, februar 2020.
Autor: Nataša K.


Napiši komentar
3081 Ђорђе Лукић   04/03/2020
Када сам био тамо, осетио сам поред кнегле у грлу, неку необјашњиву тишину, мир, осећај који не могу објаснити
5028 Ljiljana Miljkovic   01/05/2023
Srecan rodjendan ziveo do 100+, licno samo ga upoznali ja i moja porodica.
5029 Ljiljana Miljkovic   01/05/2023
Srecan rodjendan dragi nas Djordje.
5031 Зора   02/05/2023
Старино, Бог те поживео и здравље Ти дао. Већ си у незаборав ушао, као и Твоји и сви наши преци који почивају на Зејтинлику,о чијим гробовима си Ти са љубављу бригу водио и над њима бдио. Неизмерно Ти хвала.


Najčitaniji tekstovi na našem sajtu